slovaizazida

četvrtak, 11.02.2010.

boja duše

Nije godinama vidjela pogled sa terase iako ga je gledala svaki dan. I ono drvo,pomislila je, baš je lijepo. Posebno lijepo. Zapalila je cigaretu i uživala u prvom dimu dok se ljetni lahor nježno igrao s uvojcima njene kose. Brižljivo nalakirani nokti i najbolja odjeća koju je imala bila je na njoj. Osjećala se kao nekada kad je bila djevojka. Iako to nije bilo tako davno, sada joj se činilo kao da je taj osjećaj izgubila još tamo negdje u prošlom životu i bila je sretna što ga je ponovno našla. Sreća koju je osjećala očitovala se u smirenosti. Mirnoća, pomislila je, to je sreća. Pogledala se u odsjaju balkonskih vrata i srela se ponovno sa sobom nakon tolikih godina. Poneka bora više i sjene ispod očiju bili su očekivani prizor ali taj osmijeh, sakriven svakome osim nje u samom kutu usana i uspravna ramena, to već dugo nije vidjela na sebi.
Otkada su se sreli njihovi putevi i otkada je, tako naivno, pustila da on postane veći od nje, od tada se nije srela sa uspravnim ramenima i osmjehom u kutu usana. Tisuće puta je pomislila da je sve umislila, da, zapravo, nikada nije ni imala uspravna ramena, da nikada na usnama nije pisalo ništa osim sivila i da su njena sjećanja na vrijeme prije, zapravo njene neispunjene želje da bude nešto što nije mogla biti. I prihvaćala je njegove riječi kao da su njene, puštala je da njegove želje, da njegove riječi budu njene. Puštala je da se igra s njom kao s igračkom. Prihvaćala je da se on ponaša kao dijete koje u svojoj maloj glavi ponekad liječi nezadovoljstva iskaljivanjem na igračkama. Šamari su manje boljeli od uvreda ali prihvaćala je oboje i tek ponekad bi suzom obrisala sivi krug u koji je upala. I to je bilo sve, sve što je mogla i znala. Nije tražila izlaz iz kruga, nije niti znala da li postoji. Pomirenje sa sivilom ponekad obojanim tamnim krugovima na licu, na kojima se ocrtavala šaka frustracije, šaka neispunjenog bijednika, bilo je njeno pomirenje sa svijetom. I mogla je, sigurna je i sada, dok sjedi potpuno smirena na terasi i upija boje kojima je zaboravila imena, mogla je tako do kraja. Mogla je živjeti u tom sivom svijetu, pomirena sa svojom melankolijom i svojim knjigama.
Dala mu je ime Filip. Uvijek joj se sviđalo to ime iako ga nitko koga je poznavala nije imao. Dala mu ga je u trenutku kada je prvi put osjetila ritanje u svom stomaku. Prva misao u tom trenutku je bila plava. Toliko plava da je sivi zid koji ju je okruživao sjajio plavom od te male misli, od te male točke na njemu. Svakim danom bi dodavala nove boje i zid je polako postajao paleta. Nije poznavala taj osjećaj i nije bila sigurna zove li se sreća ili radost ili ispunjenje ali misli su joj ponovno postale obojane. Ništa nije moglo omesti njen novi osjećaj, kojem nije znala ime. Ni šamari, uvrede, udarci šakom. Svijet boja donio je Filip još sa prvim ritanjem u njenoj utrobi i svakim novim danom Filipovog zauzimanja prostora u njoj, postajala je sigurnija da se to zove sreća.
Nikada ne bi izašla iz tog kruga u kome je pronašla svoju boju, da on nije uzeo kantu sive i polio njen novi šareni svijet bojom svoga patetičnog mačizma, svoje bijedne duše. Toga dana, kada ju je udario nogom u stomak, jednom pa drugi put pa peti i dvadeseti, sve je nestalo. I kruga i sivila i boje i pomirenja sa sudbinom. Toga dana probudio je u njoj ono za što ni ona sama nije znala da postoji. Probudio je u njoj majku.
Digla se sa stolice na terasi, obučena u svoju najljepšu odjeću, brižljivo nalakiranih noktiju, sa uspravnim ramenima i osmijehom u kutu usana i prišla telefonu.
-Dobar dan- rekla je, kada se uspostavila veza -želim prijaviti ubojstvo. –
Kada je policija došla po nju i izvodila ju iz kuće prema policijskom kombiju, nije ni pogledala sivoobojano truplo na krevetu sa plavim kuhinjskim nožem zabodenim u prsa.

utorak, 09.02.2010.

Evolucija...ili kako sam tražio fosile

Nero mirno hrče na zadnjem sjedištu. Podravska je poluprazna,većina juri autoputom ali za mog starog golfa ovo je bolji izbor. Onako,lagano,selo po selo do Zagreba pa na staru ličku sve do mora. Nikamo ne žurim.
Sunce je odavno zašlo, kada je pod svjetlošću farova bljesnuo poznati putokaz. Reflektirajućom bijelom na plavoj podlozi pisalo je ZAGREB 50 km,a noga je sama,refleksno,kao puno puta do sada,pritisnula papučicu gasa jače ne bi li brže prešao tih 50 kilometara. Papučicu sam popustio, odavno nema razloga za žurbu. Nekada prije, kada bi vidio taj putokaz, na njemu je pisalo LEONA 50 km,što je značilo manje od sata do njenih toplih usana. Jedno kratko vrijeme na njemu je pisalo DOM 50 km,kada smo zajedno živjeli u stanu njene bake. Već dugo piše USPOMENE 50 km.
Kakva glupa ideja ali već sam skrenuo na istom mjestu kao puno puta do sada i kroz opustjeli, uspavani grad, klizim prema Jarunu. Desetine novih zgrada promijenile su poznatu vizuru. Tisuće novih adresa kao dokaz proteka vremena od mog prethodnog prolaska ovim cestama. Stotine tisuće osmijeha i suza iza staklenih očiju betonskih spavaonica, pletu niti svojih priča kao nekada mi. Malena kaplja, naš ocean. Ocean pa more, jezero, bara, lokva. Isušilo. Nestalo. Kao ono moje Panonsko. Od riba, školjki, svjetlećih jegulja, koralja, ostali su samo kosturi ukopani u suhoj zemlji, okamenjeni dokazi tijeka povijesti, postojanja prošlosti. Fosili od kojih gradimo sjećanja i uvijek poneka karika nedostaje pa uz pomoć mašte popunimo prazninu, instiktivno na najbolji mogući način.
Noć bez mjesečine, razbijene svjetiljke na parkingu ispred zgrade. Dovoljno mraka da me sakrije, vođenog loše prikrivenim sentimentom, u ovoj maloj misiji podsjećanja na vlastite evolucijske putove. Zgrada, prozori, cvijeće na balkonu vidljivo od svjetla iz dnevnog boravka. Sve je isto kao nekada i ništa nije isto. Zapalio sam cigaretu i zavaljen u sjedalo gledam u prozore stana na četvrtom katu, a Nero; začudo budan, gleda u mrak i tko zna, možda u toj psećoj glavi vrti film iz prošlosti u kojem kao štene hoda tim ulicama. U njenoj sobi upalilo se svjetlo i odmah zatim ugasilo. Krevet sa mekanim madracem, dva dvokrilna ormara, radni stol pretrpan kojekakvim sitnicama, veliki, bijeli papiri poljepljeni po zidu i ispisani bitnim definicijama za predstojeći ispit. Tako je nekada izgledala ta soba. Možda je tu, a možda je odavno otišla s nekim. S nekim tko čvrsto stoji na zemlji i tko zna materijalnu vrijednost emocija, tko ne vjeruje u ništa što se ne da izvagati, izmjeriti, procijeniti. Jer ako nije takav, onda nije učinila ništa odlazeći od mene. Onda je skrenula sa puta svoje idealne evolucije.
-Ajmo Nero- upalio sam golfa, a on snažno zabrunda. Polako sam krenuo s parkinga i bacio pogled u njen prozor. Sa te visine i iz tog kuta teško da me mogla vidjeti ali dao bi se zakleti da je silueta koja se pojavila na prozoru njena i da razgoračenih očiju gleda u mene pa automobil sa oznakom moga grada pa veliku, crnu njušku koja ju je gledala kroz zadnje staklo odlazećeg automobila. Da li me je zaista prepoznala. Nije to više bitno. Odavno nije.
-Nero, more zove- dodajem gas i potapšem preko ramena crnu,dlakavu glavu na što se on promeškolji, ispusti neodređen zvuk i zatvori oči. Iz zvučnika dopre hrapavi glas...“...this is the road to hell...“ Heh, jedan pakao više, manje, pomislim, dok preda mnom uglancani asfalt zrcali, u međuvremenu pridošli, mjesec.

srijeda, 03.02.2010.

virtuala i kameno doba

Probudio se s osjećajem ugode, lijeno otvorio oči i pogledao dugu kosu rasutu po susjednom jastuku. Mjesec dana ranije, kada su se upoznali, mirisala je po jabukama. Ugodan miris njenog stana podsjetio ga je na taj trenutak. Nakon nekoliko ugodnih šetnji, odlazaka u kino i tisuću sms-ova, prvi put se probudio u njenom stanu. Probudio ju je nježno, a ona je uz letimičan osmijeh odjurila u kupatilo. Čuo je zvuk tuša, pranja zubi i tišinu dok je pred ogledalom popravljala svoj izgled. Kao da nije mogla dopustiti da ju vidi kako zapravo izgleda kada se probudi i kao da on nije znao da je zgužvana i raščupana kao što bi bili svi nakon takve noći i dugog sna.
Zvukovi su preselili u kuhinju. Šalice, vrenje vode i miris svježe skuhane kave.
-Hoćemo na balkonu?- upitala ga je, već noseći dvije šalice kave i dvije čaše svježe iscjeđene naranče prema balkonu.
-Može- odgovorio je, umivajući se u kupatilu. Svud po sebi je osjetio njene mirise. Htio je da taj dobar osjećaj potraje i odgodio je tuširanje za poslije kave.
Na nebu nije bilo ni oblačka. Predivno, kasnoproljetno prijepodne i sjenoviti balkon sa pogledom na grad, njen pogled kada je sjeo pokraj nje, prva jutarnja pljuga i prvi gutljaj kave. I da je želio, nije mogao zamisliti ljepše jutro. Riječi su bile nepotrebne, tek dodir njene ruke i sve je bilo savršeno.
-Znaš, sad smo ono fakat skupa- rekla je -i mislim da bi bilo u redu da mi počneš ostavljati komentare na moj blog. Mislim, zapisat ću ti njegovo ime ako si zaboravio jer vidim da uopće ne ostavljaš nikakve komentare.-
O Bože, o čemu ona sada razmišlja, pomislio je i prešutio svoju misao.
Nastavio je gledati u vedro nebo uživajući u dobrom osjećaju.
-Napiši mi neki lijep komentar. Znam da znaš kad hoćeš. Gle, napiši na one postove u zadnjih mjesec dana, otkad smo skupa. Ako pišeš na one prije, moglo bi ispasti da ja to tražim od tebe.-
Šutio je i dalje, srknuo gutljaj kave i zapalio novu pljugu. Učinilo mu se da se neki punašni, bijeli oblačić pojavio na zapadnoj strani neba.
-Čuj, ja fakat ne kužim zašto ne instaliraš msn. Mislim, ako ne kužiš kak to sve ide poslat ću ti Marinka sutra da ti to napravi, tako da si stalno možemo bit u kontaktu, a do tada odi na taj gmail chat, tam sam uvijek online.- nastavljala je, povisujući glas za oktavu svakom novom rečenicom.
On je i dalje šutio i pokušavao uživati u sad već narušenoj nirvani. Povukao je dim i primjetio da se punašnom oblačku na zapadu već pridružila cijela regimenta tamnijih, kišonosnih oblaka.
-Obavezno- naglasila je tu riječ pa ju ponovila –obavezno mi pošalji ovu priču što pišeš, čim bude gotova i odmah me obavijesti da si ju poslao. Ako slučajno nisam na msn-u ili gmail-u, pošalji mi sms da znam da si poslao. E da, nemoj ju poslati na onaj prvi mail što sam ti dala, taj nikad ne otvaram. Imaš one druge dvije adrese pa pošalji na neku od njih. I znaš šta bi još bilo lijepo?! Pošalji mi linkove na pjesme za koje misliš da bi bile dobra podloga za čitanje.Jooooj znaš šta mi još palo na pamet?! Uslikaš mi se pa pošalješ i koju svoju sliku skupa s tekstom, tako da kad ju budem čitala izgleda kao da si kraj mene.-
Pogledao ju je prvi put otkada je sjeo na balkon. Htio joj je reći heeej, živimo u istom jebenom gradu, živimo ni kilometar jedno od drugog i zar ne bi mogli ležati u mom krevetu, piti pivo, pustit ću ti jebene pjesme na liniji kao podlogu tekstu, a ja ću ti ga čitati. Htio je reći ali nije stigao jer bujica njenih riječi se nastavila, a on je primjetio da su tamni kišonosci već prekrili cijelo nebo i da je vjetar pojačao.
-Slušaj- rekla je, ponovno za oktavu više – ovo ću ti isto reći. Daj se više stavi na fejs. Mislim haloooo. Ono, ja sam tamo svoj status promijenila u zauzeta još kad smo prohodali i sad me svi frendovi ali svi frendovi, zajebavaju da sigurno ne postojiš i da sam sve izmislila jer da postojiš bio bi na fejsu, a ne bi se skrivao pred ljudima. Mislim, zar meni treba takva zajebancija i takve afere.-
U tom trenu munja je zaparala nebo i počeo je pljusak. On se ustao i krenuo prema izlaznim vratima stana.
-Gdje ćeš ti?- upitala je glasno
-Idem se logirati.- odgovorio je
-Gdje se ideš logirati?- glas joj je zvučao napola zbunjeno i napola histerično
-U kameno doba.- mirno je odgovorio
-A jaaa? A jaaaaa?- gotovo je vrištala
-I ti se logiraj.-mirno je odgovorio, otvarajući vrata
-Štaaaa- vikala je –gdje da se logiram?-
-U tri pičke materine virtualne.- odgovorio je i zatvorio vrata za sobom
Vani ga je dočekao divan, kasnoproljetni, sunčan dan.

ponedjeljak, 01.02.2010.

ups...gaćice

To sam znao viđati u filmovima sa glupim zapletima i jeftinim ljubavnim romanima. Mislim, kolika je mogućnost da ženska osoba poslije prespavane noći u vašem krevetu zaboravi gaćice. Meni se takav zaplet obično činio bedast jer kako netko može zaboraviti obući gaćice. Istina, nisam uzimao u obzir sport bilijeve super torbe iz kojih izlaze sva čuda koja žena može zatrebati u nekom presudnom trenutku, te da se među tih par kilograma neophodne ženske podrške, mogu nalaziti i poneke rezervne gaćice.
Uglavnom, tako sam i ja pronašao jedne pokraj svog kreveta. Nema misterije u tome čije su i kako su dospjele pokraj kreveta, jedina misterija je kako je dotičnoj dami promaklo da joj nedostaju gaćice..hm. Ne, ne vjerujem u poruke između redova, podsvjesnom, namjernom ili nekom takvom psihološkom sranju. U ovom slučaju to ne dolazi u obzir.
Ono što mene muči je nešto drugo. Što sada učiniti s njima. Naravno, svako pitanje na koje se odgovor čini prelagan, treba si ipak postaviti još jednom jer...
Postoje tri moguća rješenja. Vratiti gaćice vlasnici, sačuvati ih ili ih baciti.
Vratiti ih ne mogu iako se čini najlogičnijim rješenjem. Ne, ne radi se o one night stand ševi pa da ne znam ni tko je, ni što je. Strasti nije bilo dovoljno za vezu, rekla je ona...strasti je za stupanj više nego što je dobro za prijateljstvo, rekao sam ja. I sada, niti smo ljubavnici, niti prijatelji, a pristupiti nekom tko ti nije nešto od to dvoje pa reći...hej šta ima, ovo, ono pa zatim izvući iz džepa gaćice i reći, to si zaboravila kod mene, nekako mi zvuči bedasto. Eto ja se ne želim dovoditi u neugodne situacije pa da to napravim, a i nisam siguran kad i da li ćemo se uopće sresti.
Drugo rješenje bi bilo, sačuvati ih. Protuargument je ovdje dosta jednostavan. Neka druga žena će prije ili kasnije prespavati i kako to obično slučaj ili sudba uredi, pronaći će ženske crne, čipkaste gaćice.I šta onda ona može misliti o meni...ili kurviš ili pervertit koji oblači iste. Mislim da ne bi time zaradio plus u njenim očima. Zar ne?!
Treće se čini najjednostavnijim rješenjem. Lijepo ih uzmem, bacim u smeće i gotovo. A opet, samo tako, među kisele krastavce isteklog roka trajanja, pileće kosti i smrdljive opuške baciti, istina sasvim slučajnu ali zbog toga ne manje lijepu uspomenu, na sasvim namjerno zajednički provedenu noć. Ne sviđa mi se ni taj izbor.
Zašto ja sve ovo pišem?! Možda se da izvući neka pouka iz svega. Kad skidate ženi gaćice, budite sigurni da znate izlaz iz svih mogućih posljedica vlastitog postupka.

učim...

Znaš onaj prolaz između dva sna?!...
...ma...onaj, što ga zovu dan!
Samo kroz njega prolazim teško,
Samo u njemu ti nisi tu.
Zato ti kažem, brinuti nemoj...
Dobro sam, vidiš, dobro je sve...
Sve više učim preskakati dane,
Sve bolje znam spajati sne.

četvrtak, 28.01.2010.

još jedna o ljubavi...ili snu

Zraka sunca probila se kroz pukotinu na roleti i zadržala na njegovom licu, sasvim dovoljno da ugasi film koji se odvijao u onoj drugoj stvarnosti. U trenu povratka u ovaj svijet, u toj milisekundi, osjetio je poznati grč u stomaku, nevoljkost da se vrati iz sna, želju da ostane tamo. Pomislio je na priču koju je jednom negdje pročitao, kako u dubokoj Amazoniji postoje plemena koja vjeruju u drugačiju realnost, u kojoj je san zapravo život, a život san. Svaki put bi požalio što i sam ne može povjerovati u to.
Pokraj ograde leprša lagana, ljetna haljina, odsjaj sunca na njenim ramenima dok joj ruka poseže za crvenim poljskim cvijetom. Pogleda koncentriranog na maleni stručak u drugoj ruci, pažljvo slaže boje i tek njegova sjena u kutu pogleda podigne joj oči prema njemu. Mrvicu namršten nosić zbog svjetlosti ljetnog podneva i oči skrivene u hladu slamnatog šešira. Pogled se lijepi za njegov pogled. Čvrsto i neraskidivo poput vrelog asfalta gradi stazu između neizrečenih riječi, spremljenih iza staklaste površine očiju. Njene plave, duboke oči. Svaki put uroni u njih, ne poznajući strah od dubina, od sirenskog poziva uništenja, spušta se u bezdan. Ovo je njegova sirena, njegova sudbina, njegova istina. Roni sa njenim mislima koje poput dupina prate svaki njegov pokret, dopuštajući da se odmori držeći se za njihovu leđnu peraju. Tu je siguran, tu je jedino siguran. Tu je sretan.
Kao da kremen zaiskri sa svakim udarcem njenih potpetica o stazu. Sigurna koraka, sa rukom ispod ruke hodala je uz njega. Da li on zaista vodi nju ili ona njega, odavno ga je prestalo mučiti. Haljina, dovoljno široka da sakrije i dovoljno pri tijelu da oduzme dah. Uživao je u pogledima koji su se ljepili za nju. Nekada ranije, užitak je donosila mazohistička bol zbog ljubomore, a poslije je došao užitak u izazivanju ljubomornih pogleda jer je bila s njim, samo s njim. Pregib vrata, namirisan nježnim, savršeno odabranim mirisom, gracioznost princeze, umjerena suzdržanost i čvrstina seljanke. Savršena, za njega i za sve oko njih.
Gledao je dok se svlači. Žućkasta, intimna svjetlost podne svjetiljke igrala se smeđim uvojcima njene kose. Kose poput slapa, tek naoko kaotičnog sa malenim kaskadama. Njene ruke, točne i precizne u pokretu, ljupke i kurvinjske, snažne koliko i krhke. Ruke koje pjevaju, pričaju. Ruke sanjive i razigrane. Gledao je svilu kako klizi niz glatki bok, zasljepljujuću bjelinu gaćica kako nestaje u tami poda i lagani, jedva primjetni drhtaj njenog tijela, savršenog u nesavršenoj nagosti. Drhtaj uzbuđenja ili drhtaj nepostojeće hladnoće i instiktivan pokret njene nadlaktice u pokušaju skrivanja već otkrivenog. Kroz prozor se uvukao miris ljetne noći istog trena kad se ona uvukla ispod lagane plahte pored njega i preplavio ih.
Ona je bila tamo, u svakom snu. Bila je nježna, topla i sjajna. Bila je svoja i njegova u istom trenutku. Bila je božica i kurva, anđeo i demon. Bila je njegov istinski početak i kraj. Hodala je uspravno, nestvarnom lakoćom, poput peludi što putuje povjetarcem. Hodala je uz njega, zbog njega i sa njim. On je hodao uz nju, zbog nje i sa njom. Miris ljetnog pljuska, miris pokošene trave, miris njene kose, miris njene kože. Paleta mirisa i kist u njegovim čulima, slika trenutka za vječnost. Neuništiva. Sigurna. Od prirodnih sila. Od prašine godina. Skrivena u san.
Samo u snu mogla je živjeti uspomena. U sjećanju, fragmenti nedostaju otkrhnuti teretom vremena, a mašta, sa kojom bi mogao nadoknaditi nestale sličice, napustila ga je kao i dobro pamćenje. Otvorio je oči čim je nestala zadnja slika od onih koje u sekundama buđenja još žive i traju u međuprostoru sna i jave. Ni trena više nego što traje san nije provodio u krevetu. Ustao se, otuširao i obukao bijelo, laneno odijelo i podupirući se štapom krenuo u vrt, kao što uvijek čini u ljetna jutra. Bijela ruža iz vrta preplavljenog bijelim ružama, njenim omiljenim cvijećem. Devettisućašestodvadesetsedma, pomisli dok ju je rezao. Znao je točan broj. Jedna od rijetkih stvari koje mu nisu pobjegle iz pamćenja. Dodajući po jednu svakim jutrom kada bi krenuo put groblja.

srijeda, 27.01.2010.

(o)smijeh ili priča o...

Prvo je naišao osmjeh. Zbunjeni, ha? Kad vam kažem, prvo je naišao njen osmjeh. Nemate pojma o čemu ja to jel?! No dobro, ovako je to bilo...
Zima je došla prerano te godine. Znam to po tome što na dnu košare za veš, taman na početku zime, pronađoh neoprane zimske čarape od prošle. Ma ne, nisam prljavac, radi se samo o racionalnosti. U mašinu ubacim ono što po redu dolazi, a zašto ubaciti zimske čarape, kad je zima prestala. Ma dobro, pustimo čarape. Uglavnom, nekako je rano zazimilo. Na štandu na kojem sam prodavao kojekakve gluposti, a većinom bofl robu prošvercanu sa svih strana svijeta, odjednom su glavnu riječ preuzele zimske jakne, veste, kape s onim glupim naušnjacima, koje nose kao cool likovi i slične stvarčice. Baba Mara, na štandu do moga, hladnoću je dočekala spremna. Sve što joj je trebalo bila je litra brlje dnevno i stalno me nudila..ajd mali, ajd ovo ti je pravo centralno grijanje, a Markan s lijeve strane, on je prodavao papuče, cipele, čizmice na pultu, a ispod pulta ronhil, marlboro, walter i sarajevska drina. To je čuvao za starog murjaka Milana koji bi, kad se spremala frka, mignuo brkom pri prolasku kraj Markana, i u časku bi cigarete nestale u prtljažniku obližnjeg automobila, a nenadana racija bez nekog većeg uspjeha bi uskoro prekinula uobičajeni dan naše male pijace, tržnice ili ako baš hoćete placa. Šta kakve veze ima onaj osmjeh s početka? Ma čekajte malo, doći će i to.
Dan, onako, k'o i svaki zimski dan. Hladan u vražju mater. Polako sam širio robu po štandu, baba Mara i Markan su se nešto došaptavali sa njenom bocom centralnog grijanja, skutreni iza Markanovog štanda. Tu i tamo bi prošao koji prolaznik stazom pored štandova, uglavnom ljudi koji svakog jutra idu na posao u obližnje firme. E onda se dogodilo. Kao u jebenim slapstick komedijama. Mara je umirala od smijeha, što od rakije, što od Markanovog vica, pa ga je onako prijateljski lupila u rame, on duplo lakši od nje, zatetura, posklizne se na zaleđenu lokvicu, zabije se odostraga u moje noge, ja se poskliznem na drugu lokvicu i, kažem vam kao u komedijama, zabijem se u noge prolaznice koja je upravo prolazila stazom. Njoj ispadne torbica i neki omot sa spisima, naravno, papiri se razletiše po stazi, naravno ekipa sa štandova krepava od smijeha, naravno meni neugodnjak do bola. Ne želim ženu ni pogledati u oči, već joj pomažem skupiti papire i govorim, oprostite, oprostite. Kako da ja njoj sad objašnjavam da ja nisam uopće kriv. Kad sam joj pružio i zadnji papirić, a ona već krenula svojim putem, onako, krajičkom oka, vidim osmjeh na njenom licu. Hej, ne govorim o običnom osmjehu kakav viđaš svaki dan. Ovaj me skoro ponovno oborio s nogu, uspješnije nego Markan i zaleđena lokvica. Ona skrene iza obližnjeg ugla, a meni ostade pitanje, jel to stvarno takav osmjeh ili je kriv letimičan pogled i splet glupih okolnosti prije njega.
Dani su prolazili, a osmjeh nije ponovno naišao. Gledao sam svaku koja je prolazila, jer nisam bio siguran kojem licu pripada pa sam se nadao izravnim zurenjem i namještenim smješkom izazvati osmjeh kod prolaznica, ne bi li vidio onaj. Moram priznat da baš i nisam imao uspjeha tim načinom. Uglavnom bi okretale lica kad vide moje zurenje i namješteni smješak, tek poneka bi, onako usput rekla, manijak, šta buljiš kretenu, psihopato i slično. Ma dobro, jedna je i stala, gledala me u oči i nasmješila se. I baš kad sam pomislio da i nije tako loš ovaj moj način pronalaska onog osmjeha, na jadnicu se sručilo nekoliko medicinskih sestara i dva policajca vodeći ju natrag na psihijatriju s koje je netom prije pobjegla. E da, tad sam shvatio da to baš i nije dobar način da pronađem onaj osmjeh.
Prošlo je par mjeseci, i tek tu i tamo bi se sjetio osmjeha. Kao i obično, vrijeme čini svoje pa više nisam bio uvjeren da uopće postoji. Onako, kao da sam ga umislio, sanjao. Obična iluzija. Nisam nikome pričao o tome. Mislim, možda i bi ali kako da onim svojim mutavim frendovima pričam o nekom osmjehu. Jebeš ga ako ne bi slijedećih godina ja bio meta svih zajebancija u večernjim dosađivanjima u kvartovskoj birtiji. Da, nisam nikom pričao o tome, a onda je Gusti u bircu slavio rođenje četvrtog sina. Ej, četvrtog sina. Kakva je to bila pijanka. Uz nas koji smo dugogodišnjim sjedenjem oblikovali stolice svojim guzicama, susjeda, školskih od Gustog pa do zadnjeg kvartovskog klošara. Svi su došli, a Gusti nije žalio para. Samo je ponavljao, eeej, četvrti jebote i obilazio svakog lika u svom bircu, nudeći cugu. Dok su uglavnom svi još uvijek bili na nogama i derali se uz neke radodajka pjesmuljke, mene je izdala snaga pa sam sjeo do Una. On je i tako uvijek sjedio u svojim kolicima. Jel to bila paraplegija, kvadriplegija ili neka slična plegija nitko od nas ga nije davio sa pitanjima o njegovoj bolesti. A šta da vam kažem o Unu. Bio je naš alanfordovski broj jedan, numero uno i na kraju su ga svi zvali uno. Od kad smo bili klinci, uvijek smo ga vukli sa sobom. I u izlaske i na tekme pa čak i u one dječje fajtove sa drugim klincima. On je naša enciklopedija, ostavljao je dojam da je pročitao sve knjige svijeta, da je pogledao sve snimljene filmove, da je znao cijelu povijest cijelog svijeta U biti, skoro pa i je tako. Završio je tri faksa, magistrirao, doktorirao i tko zna što već. Zvone ga je znao zajebavat da je to zato što je stalno odmoran jer nikad ne mora hodati. Nikad ga nismo štedili u ničemu. Zato nas je i volio. Nikad ga nismo ni izdali. Zato nas je još više volio. Eto to je naš Uno. Uglavnom, da se vratim na onaj dan kad je Gusti dobio sina. Eeej, četvrtog sina. Negdje nakon pola boce pelina i dvije, tri karlovačke sjeo sam pokraj Una. On je taman iskapio, cirka treću butelju crnjaka i pogledao me onim ispitivačkim pogledom, istina ne baš onim jer je pogled od vina izgledao više tupav nego ispitivački ali svejedno smo se kužili. I šta da vam kažem, ispričao sam mu sve o osmijehu koji tražim i kako sam se zaljubio u osmjeh i da ne znam gdje da ga nađem i da sam možda sve umislio i da kada bi ga i našao, uopće ne znam šta bi tada. I iako sam znao da Uno baš i nema iskustva sa ženama, osim one plavuše, umjetničkog imena Modesty, iz mađarske javne kuće, kojoj smo platili 50 eura da Una poševi. Jest da je tražila sto ali jebiga, Uno ne može ni zguza, ni sprijeda, ni nikako drugačije osim da ga Modesty zajaše pa smo se našli na 50. Dakle, iako sam znao da baš i nema iskustva, računao sam na njegovo opće znanje. Na sve silne enciklopedije, stručne časopise i sva sranja koja je proučavao. Da, računao sam na to ali nisam računao na one tri boce crnjaka što ih je upravo popio. Pogledao me i tren prije nego što je ispovraćao sve okolne stolove, uspio reći, onako pomalo pjesnički, zamagljenog pogleda(iako je to, puno vjerojatnije, od alkohola): eh, žene. Nakon par minuta, došao je k sebi i kad sam se već ponadao da će imati neki mudri savjet iz gomile je izronio Ludi i sjeo s nama. Ostarjeli okorjeli ljevičar, anarhista, punker i tko zna što sve ne, a najviše od svega narkić. I znao sam da je kraj mom razgovoru s Unom. Niti je Ludi čovjek kojemu bi pričao o osmijehu, niti će biti moguće razgovarati o bilo čemu kada njih dvojica započnu svoju ljevičarsko, desničarsko, anrhističko, konzervativno političku priču. Živio Tito, reče Ludi. Jebala te sva trojica, reče Uno. Koja trojica, pita Ludi. I Josip i Broz i Tito, odgovori Uno. Tako su oni započeli, a ja se, bez rješenja, vratih starom frendu pelinu na šank.
Vrijeme je prolazilo, a ja se nisam mogao othrvati sjećanju na osmjeh. Nisu pomagale ni veze u koje sam usputno ulazio, upadao, stvarao, što li već. E tada sam se zaista zabrinuo za svoje psihičko zdravlje. Mislim, koliko vas se zaljubi u nešto tako imaginarno kao što je osmjeh ili nešto tome slično? Da, sad će neki nepopravljivi romantičar dići ruku, jer kao i njemu se to dogodilo. E pa teletabisu, to je bilo retoričko pitanje. Nakon par dana ponovno sam sreo Una. Sjedio je sam u bircu, gledao u svoj laptop i proučavao tko zna koju novu teoriju o nečemu što ja ne znam ni izgovoriti. Prisjetio se da sam mu nešto pričao u onom pijanstvu ali nije bio siguran o čemu se radilo, a ja nisam bio siguran da mu to želim ispričati. Rekoh mu samo da se radi o ženi. Vjerujte, dovoljno. Dovoljno da mi izloži povijest odnosa između spolova. Od Parisa i Helene, preko Romea i Julije do Angeline i Brada. Zatim se posvetio psihološkom aspektu, kojekavim kompleksima i kompliciranim definicijama, snovima i obredima. Odavno sam kavicu zamijenio karlovačkim, a tek nakon treće runde, Uno je stavio točku na svoje izlaganje. Ne kažem, bilo ga je zanimljivo slušati, no ni slova o mom problemu. Bar ne na način da bi ga mogao shvatiti. Jedino što sam shvatio iz svega je da nemam izbora nego čekati. Možda jednom zaista i naiđe. A tada, ako nekim ludim slučajem, nekom čudnom kozmičkom pravdom, karmom ili zapisanom sudbom i naiđe. Što ću onda? Pristupiti i reći, hej, znaš li da sam već dugo vremena zaljubljen u tvoj osmjeh? Ma da, da ne bi. Pa da pobjegne kao one jadnice sa početka priče koje su me zvale psihopatom. Uglavnom, nisam imao pojma što učiniti ako naiđe. Eh, ako naiđe. Kao da takvi osmjesi samo naiđu.
Ljeto je bilo u svom zenitu i sredina kolovoza je ispraznila grad. Na štandovima smo se dosađivali i kratili vrijeme međusobnim zajebancijama i tek tu i tamo bi netko naišao s namjerom da nešto kupi. Markan je jadikovao jer je Milan otišao u mirovinu i više mu nije tko imao javiti kad će racija pa je cigarete prodavao iz automobila, samo starim mušterijama, baba Mara se spetljala sa Jakovom sa jednog od štandova i već par mjeseci žive zajedno svo troje. Ona, Jakov i njena boca rakije. Mala Trokićka, tako su ju svi zvali, unatoč nevjerojatnom ali ljudi, zaista nevjerojatnom zadahu iz usta kojeg ne bi uništili svi orbiti i sve paste ovog svijeta i sa kojim je mušterije tjerala od svog štanda, uspjela je naći nekog lika i sada su oni kao sretni. Dečko uopće nije neki čudak, a ponaša se kao da je sve u redu. Tako smo mi na našem malom plenumu zaključili da je definitivno ili rođenjem ili nekom operacijom, bolešću ili neči sličnim ostao bez njuha. Čak i Jozo, legenda pijace, klošar oduvijek, tako kažu stariji, očijuka sa novom konobaricom u kiosku sa cugom. Donosi joj burek koji užica kod Ismeta, cvijeće koje užica kod tete Jadranke na njenom štandu, pa čak i poneki parfem sa baba Marinog štanda. Tako vam ja gledam oko sebe, i kvragu svi nekog imaju, svi se nešto grle, guguču, a ja i dalje tražim osmjeh. Ne kažem, bilo je nekih veza ali jebiga, sve su brzo pucale. Marta je nakon dve cuge i dva seksa planirala broj djece i mjesto za život. Sanja je računala svoje rate kredita i koliki bi dio ja trebao preuzeti. Davorka je vodila ljubav istim žarom kao što bi ja, šta ja znam, kukičao pašku čipku. Ili se to kaže vezao pašku čipku. Uglavnom, razumijete šta govorim. Violeta me htjela upoznati sa svojim starim još i prije nego mi je dala, a i prezivala se Guzonjić. I tako bi ja, vrlo brzo, prekinuo vezu. Istina, Lidija je mene ostavila kad me uhvatila sa Sanjom u krevetu ali da ona nije mene, ja bi nju iz već nekog razloga. Zapravo, koliko god se trudio sam sebi, zdravorazumski, objasniti razloge zašto ne mogu ostvariti trajnu vezu, negdje u sebi znao sam pravu istinu. Niti jedna od njih nije imala onakav osmjeh.
E onda je naišla ona. Ma ne ona sa osmjehom, šta vam je, to se samo u pričama događa. Naišla je jedna druga. Smijala se i plakala ljepše od ikoga. Bila je sve što želi biti, a željela je biti i moja. Da, da, sad će netko reći da se i to događa samo u pričama. Pa ovo i je priča, mulci jedni mulasti. I baš hoću da kraj bude ovakav. A što je bilo s onim osmjehom, pitate. Ma, taj osmijeh je i tako iz neke druge priče.

prvi

ovaj post je proba, da vidim kako to uopće izgleda (mislim na blog) i da se pokušam pridružiti brojnoj blogerskoj obitelji, plemenu ili kako god vam odgovara.
možda napišem koju priču,pjesmu...možda prokomentiram neko događanje, možda...uh koliko tih možda.
uglavnom, nadam se da ću brzo pohvatati konce funkcioniranja blogiranja,logiranja,linkiranja,ribanja i ribarskih prigovaranja...ili je ovo zadnje ipak iz neke druge priče.

<	veljača, 2010
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28

Veljača 2010 (5)
Siječanj 2010 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv